Brighter side

15.05.2008., četvrtak

Robots 1, Humans 0

- 00:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.02.2008., srijeda

Seeing Double At The Triple Rock

- 13:01 - Komentari (33) - Isprintaj - #

19.09.2007., srijeda

Leave The Light On

- 14:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.08.2007., srijeda

Gospođica V

- 18:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.04.2007., srijeda

6736 9687 3937

- 21:30 - Komentari (28) - Isprintaj - #

11.04.2007., srijeda

Stranger Than Fiction

Vrijeme radnje bilo je jedno sunčano proljetno poslijepodne, mjesto radnje bio je jedan kafić/restoran, a glavni glumci moj brat, ja i nepoznati duh, glas života, lice individualizma ili tako nešto. Na terasi tog istog restorana, uz nas dvoje bio je još jedan stariji, bračni pretpostavljam, par i njihov pas te jedan od oka običan čovjek koji je u međuvremenu otišao. Naručili smo dvije porcije krumpirića, i pričali o lektiri koju on nije pročitao. Vrijeme je prolazilo sporo, na neki ugodan način. Pojevši, moj brat je otišao platiti račun konobarici, dok sam ja strugao ketchup sa posljednjim krumpirićem. Sad slijedi dio koji je razbio moju više-manje monotonu svakodnevicu, i došao mi ko' hladan tuš. Pošto smo sjedili do vrata načuo sam kako je konobarica odgovorila Kikiju : „Plaćeno je.“. Donekle začuđen dignem se u namjeri da ispravim tu očitu pogrešku. „Ne, ne, plaćeno je.“ ponovi samouvjerena konobarica. Na moje sljedeće pitanje odgovori kako je neki gospodin platio za nas. „Pa... Hm... U redu onda, doviđenja.“ kažem i pritom složim zbunjenu facu. Tko, kada, kako i ono što me najviše zanimalo, zašto,?Mislim, ne izgledam siromašno i ono, jednostavno ne kužim. Ja sam svjestan banalnosti ove situacije, ali nikako da shvatim kako je netko tek tako napravio nešto toliko neuobičajno. Možda je taj netko samo imao potrebu napraviti nešto drukčije, tek tako, u želji da razbije svoju monotoniju, da se izdvoji od ostalih, i da na neki način bude individualac. Individualac, da... Takvih je danas malo. Što ako se takve osobe, napravivši nešto drukčije, osjećaju bolje i jače, uzvišenije i sretnije? Jesu li oni pronašli svoju životnu formulu? Da li te osobe svaki dan idu s posla u isto vrijeme, ali uvijek nekim drugim putem? Ili uvijek kupuju iste namirnice, no svaki put u drugoj trgovini? Ili svaki dan isprobavaju nove stvari? Znate one koji budu u malim člancima na zadnjim stranicama dnevnih novina i uvijek očaraju ljude svojim dosjetkama, pothvatima, ludim djelima ili pak hvalevrijednim postupcima? Ljudi u par sekundi slijepo pređu tih nekoliko redaka teksta, misleći u sebi „Pih, luđak“, i nastave tražiti horoskop, da vide što im je sudbina. Što je s onim ljudima koje gledamo s podsmijehom samo zato jer su drukčiji? Zar ne bi upravo njima trebali dati ruku? Naravno da je svatko za sebe individualac, ali mislim na one čiji pogled doseže dalje od prosječnih pogleda. Jesam li ja individualac? Nemam pojma. Želim li to biti? Definitivno.

- 19:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

Tiny Voices

Ovaj tekst namijenjen je Anji ali i svima nama, više ili manje svjesnima. Četverogodišnja djevojčica Anja, od rođenja stopostotni invalid, boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Cerebralna paraliza sveobuhvatan je naziv za različite poremećaje koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže. Uzrok ovih poremećaja ozljeda je mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetova života. Ozljeda ne oštećuje djetetove mišiće ili živce koji ih povezuju s leđnom moždinom, nego sposobnost mozga da kontrolira te mišiće.Ovisno od položaja i ozbiljnosti ozljede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju. ona može uzrokovati i druge probleme - poteškoće u razvoju, epileptične napade, poteškoće u govoru, poteškoće u učenju, probleme sluha ili vida. Epilepsija je jedna od najčešćih neuroloških bolesti. Javlja se u 1% opće populacije. Šansa da će pojedinac oboljeti od epilepsije tijekom života iznosi 2-4%, a da će imati barem jedan epileptički napadaj tijekom života - 8%. Danas u svijetu od epilepsije boluje oko 50 milijuna ljudi. Prema definiciji, epilepsija je povremeni poremećaj živčanog sustava koji se događa zbog prekomjernog i nepravilnog izbijanja živčanih impulsa u mozgu, u pravilu praćen abnormalnostima u elektroencefalogramu. Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki. Naziv epilepsija dolazi od grčke riječi epilepsi - napadaj, a predstavlja kronični poremećaj stanica moždane kore, koje iz različitih razloga postaju "prepodražljive" i reagiraju sinhronim izbijanjima električkih impulsa što se manifestira epileptičkim napadajima. Ne morate biti doktor da biste shvatili kroz što ova nevina djevojčica, ali i njeni roditelji prolaze. To dvoje ljudi po meni je dokaz da nada još postoji, da ima dobrih ljudi, čija ljubav prelazi svaku granicu, i preskače svaku prepreku. Uz uobičajne troškove, oni moraju naći sredstva za lijekove, terapije, pomagala i operacije, te iako se možda bore s vjetrenjačama, oni jednostavno nastavljaju, a mislim da njihova kćer svu tu brižnost na neki način vidi i prepoznaje. Koliko samo ima djece koja nemaju mogućnost imati normalan život, iz bilo kojeg razloga? Niti ne znamo. No kad sam vidio koliko ljudi se uključilo u pomoć, prošli su me trnci. Od televizija, novina i radija do običnog čovjeka... Svatko na svoj način. I to je ono što me veseli, jer ima previše ljudi koji će samo odmahnuti rukom, govoreći kako ni njima nije lako. Pa nikome nije lako! Ali zar nije bit u tome da pomažemo što više možemo, zar nas to ne čini sretnima? Koliko puta ste dali prosjaku zadnjih 10 kuna, a da niste pritom poželjeli da vas svi vide kako ste vi „dobri“, i u sebi zapravo žalite za tim istim novcem? A koliko vas je ikad dalo novac prosjaku? Ma da je bar netko pomislio na to kako je tom čovjeku... Svi vi koji mislite da je ovaj post, neka reklama, slobodno nastavite, za vas druge poručujem da date sve od sebe, kako god možete, pomažite i budite pošteni, to se cijeni više nego bilo što na ovom svijetu. Za one koji žele pomoći ili saznati više o Anji, tu je blog njenih roditelja.

- 12:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.03.2007., subota

Spirit Shine

Jučer je u moj životni lonac dodana žlica finog, upečatljivog začina, začina drskog mirisa, koji će mi zauvijek ostati u pamćenju. Još nekoliko tjedana i naši srednjoškolski životi će odjednom izdahnuti i posljednje četiri godine morati će pronaći neko drugo, zamjensko mjesto, zbijeno u kutu, na prašnjavom tavanu naših sjećanja. Koliko nas je toga svijesno, da važni trenuci naših života samo što nisu prošli? Neki ljudi samo broje dane... Ja se bojim onog dana kad me više neće u 6:57 buditi iritantni zvuk mobilnog alarma, i kad neću posegnuti za istim, s mišlju kako danas pišem ispit iz matematike, kako mi se ne da u školu i želim ostati u krevetu, bar jedno školsko jutro. Isto kao što često moje misli odlepršaju u osnovnoškolske klupe, tako će ubrzo biti i sa ovim, sadašnjim klupama. P završetku jučerašnje nastave nas desetak otišlo je obogatiti naše sadašnje vrijeme, i spremiti ga u vreću zajedno s ostalim uspomenama. Među njima su bile meni najdraže osobe, ali isto tako i osobe koje možda nisam dovoljno upoznao, ili jednostavno nisam primjećivao. Proveli smo nekoliko zabavnih sati druženja, pričanja, zezanja i poluneugodne šutnje. I ne bih ništa od toga htio promijeniti, već želim sve to ponoviti, barem na pola sata pričati s nekim koga ne znam, želim te osobe zapamtiti, kao i one koji su odavno urezani u moje srce, jer ne želim više ništa propustiti, niti jednu sitnicu. Nadam se da ćemo prije posljednjeg dana svi mi robotizirani glumci, svi mi zbunjeni klinci, još jednom svi zajedno zapaliti vatru koja će zauvijek goriti. Ne želim se za nekoliko godina okrenuti i sjećati propuštenih prilika, neiskorištenih jedanaesteraca, i propalih slučajeva, jednostavno ne želim... Ljudi, ukrcajmo se svi zajedno još jednom na isti vlak, upoznajmo jedni druge, ne dajmo ničem da nas spriječi, promijenimo se i na kraju krajeva, budimo odvažni. U jednom trenutku jučer, sve oko mene bio je spori blur osjećaj, gdje je moj duh zasjao, popeo se na najvišu stepenicu u nevjerojatno brzom trku, raširio ruke, te se potom laganim korakom vraćao k meni. To mi je nedostajalo. Budite ludi, jer često je upravo onaj tko vam to kaže zapravo takav. Provodite što više trenutaka, slikajte u sebi neizbrisive fotografije te gradite vječnu, nesrušivu kulu uspomena. Od takvih trenutaka se živi i takvi se trenuci pamte zauvijek. Ne dopustimo da život prođe pokraj nas, ravnajmo se po našim unutrašnjim satovima, jer samo na njima možemo vidjeti pravo vrijeme.

- 11:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.03.2007., subota

Whisper In Time

Jučer, na zadnjem satu, sav smeten prijeproljetnim suncem, među svim onim glasovima u razredu načuo sam jedan dubok, stari glas, glas prošlosti. Bio sam prilično dobre volje, kao i zadnjih par dana i zezao sam se sa svima, pričao, a neke sam i škakljao, dok sam neke pokušavo oraspoložit. Zašto bismo u školi bili ko' neki bezvoljni roboti, kad bi nam ovo trebalo biti jedno od, ako ne i najsretnije razdoblje života? U tom moru riječi i događaja, pogled mi je slučajno prešao preko ruba klupe gdje sam uočio nešto što me na neki način u tom trenutku presijeklo. To su bile dvije riječi čije značenje nije bitno, dvije riječi koje su bile mojih ruku djelo, od prije najmanje četiri godine. Jedanaest tiskanih slova, sada već blijedo bijelog korektora, veličine slova oko 40, običnog fonta. Je li moguće naći duboki smisao u nečem tako banalnom? Po meni je dubokoumnost moguće naći i u prekidaču za svijetlo, dokle god vas za to veže neki događaj ili uspomena, i koliko se to činilo glupim, znam da ima osoba tamo vani koje me shvaćaju. Kad sam shvatio da sam baš ja to napisao, pogodilo me dosta lijepih trenutaka iz tog doba, doba prije samo četiri godine, kad sam bio glupi balavi buntovnik, koji je svoj prkos iznio u obliku jedanaest naoko glupih slova, slova koja meni sada dosta znače. Možda se nikad ne bih sjetio kako sam mutavio, sjedeći pored dragih mi osoba, da nisam ugledao rub klupe. Da li bih onda bio uskraćen za lijepu uspomenu? Nesvjesno, bih. Zato mi je jako drago što sam to napisao, drago mi je da je čistačica vidjevši to samo okrenula očima i otišla popiti kavu. Drago mi je.

- 11:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.02.2007., srijeda

Time Of Your Life

Osjećaji. Sjećanja i uspomene. Moral i shvaćanje. Previše toga trenutno ima u meni i ne znam zašto. Ponekad se zapitam kako bi sve izgledalo da sam nekako glup, da ne kužim stvari. Tada vjerojatno ne bih morao zaplakati, ili biti tužan, jer bi mi svaka situacija bila naprosto ista, možda bih se veselio jedino komadu čokolade, a bio nesretan kada ga ne bih dobio. No kada malo bolje razmislim, shvatim da jako žalim takve ljude. Što su oni napravili da su takvi? Glupi, bolesni ili mentalno zaostali. Onda se opet zapitam kakve bi to osobe bile da nisu takve, da li bi shvaćale koliko su zapravo sretne da su normalne? Ili bi kao većina bile nemoralne osobe? Zato mislim da su možda takve osobe, osobe nesvjesne ičega, najviše nevine od svih nas, i najviše zavrijeđuju živjeti, živjeti sretno, bezbrižno. Jesmo li mi zapravo sretni, ili samo to umišljmo? Zaustavite se u vremenu, neka sve oko vas bude mrak i tišina i zapitajte se to. Da li nam nešto fali? Da, vjerojatno. Ali što to? Možda je smisao u tome da to nikad ne saznamo, ili da to cijeli život tražimo. Jučer mi je u maštu sletjela jedna pomalo čudna ideja. Ovako, zamislite da smo u razdoblju od prije kojih desetak godina, u doba video kazeta, ali da je to bilo neko SF doba u smislu da su postojale video kazete koje nisu predodređene za snimanje 90, 120 ili 240 minuta, već da su te kazete imale trajnost cijeli vaš život. Dakle, po vašem rođenju roditelji bi dobili takvu video kazetu, i snimali vas dok god vi ne biste bili dovoljno stari da sami shvatite da se vaš cijeli život bilježi (intimni dijelovi cenzurirani). Naravno, ne bi oni hodali za vama svaki čas sa uperenom kamerom, nego bi se to već nekako samo odvijalo, na neki način koji još nisam smislio. Dakle, vi u svakom trenutku možete tu kazetu ubaciti u vaš SF video, premotavati naprijed-nazad, presnimavati, stopirati ili pokazivati nekome. Dakle, svaku sekundu vašeg života vi možete premotati, pregledati i presnimiti, tj. proživiti još jednom. No, kao i svaka kazeta, i ova ima slabost. Ako bi previše puta presnimavali vaše odluke, vaše trenutke, traka bi se polako sve više izlizavala tako da bi to razdoblje moglo ostati oštećeno, slika bi mogla skakati gore-dolje po ekranu, bila bi mutna, ne bi se čuo ton, itd., kao na pravim kazetama, tako da bismo trebali paziti, jer ipak je to naš život. Da li bi onda ljudi bili drukčiji kao kad ih se zapravo snima? Ili bi svaka druga kazeta bila previše oštećena tamo negdje do dvadesete godine našeg života? Da li bi još uvijek većina naših odluka bila nepromišljena, nemoralna, loša? Možda bi neki glumili poštenjake? Moja poruka je da živimo pošteno, mora nam se negdje vratiti. A možda bi većina nakon svojih večernjih izlazaka, prije spavanja pohitala do videa, i grizući nokte brisala tu večer sa svoje životne kazete? Zar bi većini osoba u ranim dvadesetima kazeta bila pomalo upropaštena, tj. da li bi njihov život bio takav? Ili bi neki pritiskom na tipku STOP nepovratno izgubili koju godinu života? Baš me zanima koliko bi ljudi bilo neopterećeno tom kazetom, i živjelo normalno. Isto tako me zanima, koliko bi ljudi u sadašnjem dobu, ili u tom izmišljenom vremenu moglo prije nego zadnji put zatvore oči, biti mirni, imati lagani osmijeh na svom starom licu. Koliko osoba bi bilo sretno da njihova djeca na videu gledaju život svog vrijednog oca ili svoje brižne majke? Dvoje? Troje? Puno više nadam se, puno više. Dodatak ovom postu je informacija koja mene neizmjerno veseli. Naime, danas sam sa dvojicom svojih najboljih prijatelja dovršio referat, o NBA ligi, u koji smo uložili puno truda i vremena. Naglasak nije samo na petici koju ćemo sigurno dobiti, već na samoj želji za kreiranjem nečega što nam ipak nešto znači. Hoću reći, mi smo to prvenstveno napravili radi nas samih, tek onda za ocjenu. Tako ću ovom postu priložiti sliku tog referata i nadam se da će to zauvijek ostati na mojoj kazeti, u mom životu, u mojoj memoriji. I da, puno hvala Robertu.

- 21:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.02.2007., subota

Positive Aspect Of Negative Thinking

Evo, iako u zadnjih par dana mutavim, i ne znam na čemu sam, pišem još jedan post, i za glavnu temu biram ljubomoru. Ne znam zašto je većini to loša osobina, ili zašto nitko ne želi priznat da osjeća ljubomoru, jer to je po meni sasvim normalno, kao i npr. kakanje. Određeno vrijeme držiš to u sebi, i kad-tad nestane. Naravno, uljezi su pomahnitale, lude osobe koje će vam, pri samom pogledu na njegovu curu, ili možda njezinog dečka, brutalno zabiti nož u glavu, ili tako nešto. Njima ne treba ljubomora, nego pomoć. E tako, kad njih odstranimo ostaje nam jednostavna, zdrava ljubomora. Ja sam često ljubomoran, i ne vidim razloga zašto ne bih bio, jer nisam neka plitka osoba ili kakav snob, ali i ja katkad želim više, bolje, ljepše ili lakše. Zar nas ne bi ljubomora nekad trebala i poticati da sami nešto poboljšamo, da nam bude kao stimulans? Ako želite biti recimo pjevač, sigurno ste ljubomorni kad na TV-u vidite maloumnu budalu koja je preko veze dobila milijunsku gažu, a pritom vam se ne sviđa kako pjeva? Isto je sa sportašima, glumcima, ali isto je i u našem susjedstvu, u našoj školi. Koliko puta ste čekali matematiku, a pored vas je prošla neka imućnija osoba noseći ono što bi vi rado vidjeli u svom ormaru? Koliko ste puta bili u situaciji da si ne možete nešto priuštiti jer morate štediti i misliti na svaku kunu? Ne možete mi reći da onaj koji želi više novca nije čovjek, jer to svi žele. Ali dobro, maknimo se od materijalista. Da li ste ikad poželjeli da ste ljepši ili mršaviji? Pa zašto ne biste bili ljubomorni na nekog takvog, ili na nekog koji bez truda nešto postiže, ima najljepšu curu, ili super ocjene? Kako recimo, nećete biti ljubomorni na nekog tko je sa 15 godina napravio više nego što ćete vi u cijelom svojem vijeku, ma koliko se vi trudili? Šta vi niste ljubomorni kad netko drugi tek tako osvoji srce vaše dugogodišnje simpatije? Puno pitanja sa univerzalnim odgovorom koji glasi : BUDITE LJUBOMORNI, i nabavite si pikado, stavite ga na vrata i gađajte facu vaše trenutne ljubomore. I trudite se gađat u najbolnije točke. Usput možda i otkrijete novi talent, pa da netko na vas bude ljubomoran. Možda ćete nakon ovog posta mislit da sam tko zna kakav, ali to je jednostavno moje mišljenje.

- 21:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.02.2007., subota

Man or animal

Ovaj post podosta je potaknut od strane moje frendice, pa ga i posvećujem njoj. Naime, jednog običnog dana na repertoar je došla tema o krznu, mesu, ubojicama i ljubiteljima životinja. Kako sam i sam bio u nekoj vegetarijanskoj fazi, ne znam ni sam zašto, shvaćam sve one koji to zagovaraju, ali shvaćam i one koji nose krznene kapute. Istina, to je i po meni neukusno i ne znam, čudno, ali zar nisu veći licemjeri oni koji tvrde da toliko vole životinje i da mrze što neki ljudi rade kapute, torbice ili što već ne a prežderavaju se mesa i ne znaju što uopće nose? Mislim da 90% takvih osoba sasvim komotno nose kožne cipele, koriste razno razne kreme na „prirodnoj bazi“ i bez razmišljanja će se prežderavat ćevapima u lepinji. S lukom. I ajvarom. I ja to sve poštujem, ali ne možete onda ići okolo i srat po ljudima koji u biti rade isto što i vi, a ne seru vam što jedete. Ja nisam na ničjoj strani, ali shvaćam i poštujem obje strane i mislim da bi svi trebali, osim zagriženih vegetarijanaca. A vi koji kažete da nam je meso neophodno pogledajte neke vegetarijance koji žive sasvim normalno, dugo i bez bolesti. Dakle, bez mesa se može, kao i bez krznenih kaputa. Što se tiče testiranja na životinjama, naravno da sam protiv toga, jer je pretjerano, ali kad je u pitanju ljudsko zdravlje, zar bi vi neispitani lijek radije testirali na čovjeku nego na nekoj životinji? I to se mora, svidjelo se to nama ili ne. Zato moramo jedni druge razumijet, ako nam se netko ne sviđa maknut se od njega, i svoje komentare zadržat za sebe. Zato imate forume, chat ili blog. Evo, za primjer dvije slike. Kao što će većini sline curit pri pogledu na prvu, tako će nekome oči blistat pri pogledu na potonju sliku.

- 10:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.02.2007., subota

HAKUNA MATATA

Jeste li u bedu? Osjećate se glupo? Ništa vam ne ide? Čini vam se da vas nitko ne razumije? Mislite da stvari ne mogu biti lošije nego što jesu? Ovaj naslov napisan je za sve vas koji se katkad ili stalno tako osjećate. Hakuna Matata u najkraćem i najslobodnijem prijevodu znači da "nema mjesta brigama". Ako želite saznati više o tome pronjuškajte po Googlu, potječe iz Afrike... Da, pojavljuje se u legendarnom crtanom filmu "Kralj Lavova" (oni koji ga nisu gledali trk u videoteku), i u crtanoj seriji "Timon i Pumbaa"koju svakodnevno gledam s burazom. Na neki čudan način, taj merkat i divlja svinja čine me sretnim, jer u kakvoj god situaciji oni bili, uvijek traže ljepšu stranu. Zato, dajte si oduška, naručite pizzu, popijte previše Cole, poslušajte još jednom svoj najdraži cd, odite u kino, nazovite naj frenda ili frendicu, prošećite se, odite na igralište, pogledajte utakmicu, skočite u more, pročitajte knjigu, ljenčarite, prespavajte cijeli dan, ošišajte se ludo, pojedite čokolade toliko da vam bude slabo, smrdite, napišite roman, pošaljite mail svom idolu, upoznajte nekog novog, izjavite ljubav svojoj simpatiji, udomite mačku sa ulice, nacrtajte nešto, pobunite se, razbijte tipkovnicu, kupite si komad odjeće, stavite 50 kn na crveno, tetovirajte se, prkosite, dobijte 1 iz nečega, ili 5 iz matematike, markirajte, nemojte misliti na probleme, probajte nešto novo, uživajte i... HAKUNA MATATA! Bar na jedan dan.

- 00:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

31.01.2007., srijeda

The hardest part

Ljudi kažu da je svaki početak težak. E, pa imaju pravo. Po treći put pokušavam pisat blog, ali ovaj put bi mi to i moglo poći za rukom. Valjda. Evo, za svoju prvu temu odabrat ću trenutno najzastupljeniju stvar u svijetu mladih, (ne)namjerno pogrešno pisanje, izmišljanje novih riječi, usvojavanje novih, izmišljenih pojmova i najčešće, krivo pisanje engleskih izraza. Mislim da svi znaju o čemu pričam. Naime, na svakom drugom blogu, u svakoj drugoj sms poruci, u većini papirića poslanih za vrijeme nastave, a i na podosta grafita učestalo se pišu riječi kao npr., "hy", by", slovo "v" postaje "w", "ć" postaje tvrdo, "š" se pretvara u čak dva slova, kao i "č", i još je jako puno primjera. E sad, ja tražim nekakav razlog, argument, da mi netko objasni zašto se to radi, da li je to u modi, cool ili što već? Ne, Mario, to nije nikakva moja frustracija, nego me zanima, ako već svi znaju pisat, isprika onima koji ne znaju, i većina zna engleski, zašto se onda krivo piše? Kad bi netko vas stalno krivo oslovljavao, ili ime vaše omiljene grupe krivo pisao, ili bi vašeg psa dozivao nekim čudnim skupom slova, a ne imenom koje ste mu vi nadjenuli, sigurno bi vas to, barem malo, zasmetalo. Evo ga, prvi post. Ha. Za sam kraj, don't worry, be...

- 15:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.